POKUŠAJMO NA TRENUTAK POTRAŽITI ZVIJEZDU U SEBI

Fenomenolozi kažu da su palače, trgovi, nekadašnje tvornice, odnosno prostori što pripadaju dugotrajnoj povijesti grada zapravo mrtvi dok im ljudi koji u njima sada žive ne udahnu život. Naše priredbe upravo to žele, oživjeti stara riječka mjesta. Kao svoja, kao sadašnja. Kada bi se to htjelo kazališno objasniti onda bismo došli do uvijek intrigantnog i slabo ispitanog termina "ambijentalno kazalište". Naša je namjera u poznatim ili nepoznatim prostorima Rijeke stvarati ambijentalni teatar. Na Korzu, Trsatu, Kantridi, u Torpedu, u Sveučilišnom kampusu, u ostacima Staroga grada, na Trsatskoj gradini... Te prostore valja nam stalno iznova otkrivati na svaki način, pa između ostalog i kao teatarske.

"Riječke ljetne noći" prizivaju u sjećanje Shakespeareov "San ljetne noći". On nam nekako šapuće da bi se sve to možda moglo odvijati u posebnom ozračju opuštenosti, možda snovitosti... Danju se radi, zarađuje, trči, svađa, mrzi. Danju se vidi kako smo dosta toga okljaštrili, kako je malo što ostalo, kako smo "uništili zabludjele nade i snove". Noću nadolazi smiraj, noću se vodi ljubav, ide u kazalište... Naravno noću se i drogira i krade i ubija i samoubija. I o tome će biti riječi na našim pozornicama. Postoji i drukčiji, duhoviti, "turistički" komentar ljetnih festivala. Danijel Dragojević zapisao je negdje da se ljeti ne može misliti o "biti ili ne biti" nego o tome hoće li sutra biti sunca i hoćemo li se moći kupati ili ne. Bila mi je uvijek draga ta dosjetka, ali se nisam s njom slagala. Ni na krajnjem jugu Hrvatske, a pogotovo ne u ovom gradu koji nekako treperi između blještavog i okrutnog Mediterana te čarobne i mračne Mitteleurope.

Na kraju nešto posve osobno: znam da volim preuveličavati, davati značenja tamo gdje ih nema, teatralno najavljivati teatar... Znam da je to moja velika mana i da ponekad ispadam smiješna. Pa ipak, jesam li pretjerala ako Vam kažem da će ovog ljeta u Rijeci biti jedan od najvećih svjetskih tenora Josè Cura iz Argentine, da će "Noći" otvoriti jedno od najpoznatijih svjetskih uličnih kazališta "Strange Fruit" iz Australije, da će riječkom baletu koreografirati Moe Yamamoto, legenda iz Japana, da će na Gradini nastupiti današnji mit flamenca Gerardo Núñez iz Španjolske, da će pisci i pjesnici Rijeke i Pule govoriti svoje tekstove u Starom gradu, da će Damir Urban i "4" s našim orkestrom i Alanom Bjelinskim izvesti koncert-performance u Torpedu, da će opera HNK Ivana pl. Zajca pokazati svoju proslavljenu "La Giocondu" i "Carminu Buranu", da će drama praizvesti provokativno djelo Mate Matišića "Ničiji sin", da će se na Kantridi igrati "Mirisi, zlato i tamjan"... I tako dalje i tako dalje. Napokon, sve to zajedno ne oponaša kaos u kojem zbiljski jesmo nego pokušava stvarati i pokazati bogatstvo brojnih vrsta umjetnosti godine 2006. One dakle žive i kreiraju duhovne prostore ovdje i danas i za nas. Unatoč svemu.

Mani Gotovac,
intendantica HNK Ivana pl. Zajca Rijeka