20., 21., 22., 24. i 25. srpnja – Sveučilišni kampus, 21 sat

Hrvatska praizvedba drame HNK Ivana pl. Zajca
 

Mate Matišić: Ničiji sin
 

crno humorni psihološki thriller

 

Redatelj: Vinko Brešan

Pomoćnik redatelja: Borna Armanini

Scenograf: Dalibor Laginja

Kostimografkinja: Sandra Dekanić

Skladatelj: Mate Matešić

Oblikovatelj svjetla: Andrej Hajdinjak

Pomoćnica scenografa: Sandra Grabar

Lektorica: Mirjana Crnić 

 

Izidor: Božidar Alić

Ana: Olivera Baljak

Ivan: Damir Orlić

Josip: Nikola Stanišić

Tonka: Leonora Surian

Simo: Zdenko Botić

Inspektor: Alex Đaković

Pacijent I: Dražen Mikulić

Pacijent II: Stjepan Perić

Pacijenti: Nenad Vukelić, Sabina Salamon, Biljana Torić,

Andreja Blagojević

Simina žena:  Andreja Blagojević

 

Inspicijentica i šaptačica: Sandra Čarapina

 

Prvi pokus: 6. lipnja 2006.

Praizvedba na «Riječkim ljetnim noćima»: 20.srpnja 2006.

Sveučilišni kampus"Ničiji sin" dio je žestoke "Posmrtne trilogije" koju čine komorne, gotovo obiteljske drame, pisane jednostavnim, "oljuštenim" rečenicama  koje nas direktno pogađaju svojom istinitošću.

 

U novinama je bilo napisa u kojima se tvrdilo da sam anarholiberal, a u drugim tekstovima o istoj drami je pisalo da sam rigidni katolik. Tako sam sebe u jednom nedavnom intervjuu definirao kao hrvatskog anarholiberalnog rigidnog katolika. Činilo mi se da to na neki način definira jednu slobodu kojoj težim, i ne nalazim u tome neki problem, izjavio je u jednom od intervjua Mate Matišić, autor čiji dramski tekstovi nikad ne ostaju nezapaženi.
Razlog tomu je što je ovaj svestrani umjetnik, između ostalog glazbenik, skladatelj i scenarist, jedan od rijetkih hrvatskih dramskih autora koji se usuđuje uhvatiti u koštac s našom zbiljom, rastaviti je do najbolnijih momenata i iskreno ih iznijeti pred svoju publiku, bez dodatnih uljepšavanja. Njegovi komadi kao da vrište: da, ovo je naša stvarnost, i svi smo odgovorni dio nje, koliko god to željeli prihvatiti ili ne.
Ova uznemirujuća drama koja tematizira suvremenu hrvatsku zbilju, bez lažnih emocija, ali uvijek s prepoznatljivom Matišićevom crnohumornom žestinom, svoj je idealni prostor našla na zemljanom tlu Sveučilišnoga kampusa na Trsatu, bivšoj vojarni, gdje će lica "Ničijeg sina", bivši vojnici i sadašnji političari, pokapati mrtve, pokušavajući zatrpati tragove prošlosti, u ime neke bolje budućnosti za kojom toliko očajnički žudimo.